Dan sigurnijeg interneta (6. veljače 2018.)

Pripremila: Ivana Štrkalj, mag.psych.

Svake godine se drugog dana drugog tjedna drugog mjeseca obilježava Dan sigurnijeg interneta s ciljem promicanja sigurnije i odgovornije upotrebe online tehnologije i mobilnih uređaja, posebice među djecom i mladima. Živimo u vremenu kada se tehnologija uvukla u sve pore života te je teško zamisliti svakodnevno funkcioniranje bez pristupa nekom informacijskom ili komunikacijskom uređaju. Djeca se nerijetko nauče koristiti tehnologijom i prije nego nauče govoriti. Iz tog razloga Car (2010) za današnju „digitalnu generaciju“ kaže da se tehnologijom ne koriste nego je žive.

Prema svjetskim statističkim podatcima iz 2015. godine 75 % stanovnika Republike Hrvatske koristi internet što Hrvatsku stavlja u prosjek država članica EU (79.3 %). O rapidnom porastu broja korisnika interneta najbolje govori podatak da je porast u razdoblju od 2000. do 2016. bio 918.3 % (u Africi 74448.8 %) (prema Jurman i sur., 2017). Korištenje interneta u današnje vrijeme ima svakako prednosti kao što su: bolja dostupnost i brži prijenos informacija, brza i laka komunikacija, motivacija za učenje, potiče razvoj kreativnosti, služi kao izvor zabave te omogućava upoznavanje drugih kultura i ljudi. S druge strane su problemi funkcioniranja u svakodnevnom životu, slabija angažiranost u rješavanju obiteljskih i poslovnih zadataka, loša komunikacija i interakcija s okolinom, poremećeni odnosi unutar obitelji- što sve zajedno vodi socijalnoj izolaciji (razvoj ovisnosti o
internetu), ali i javljanje virtualnog zlostavljanja kojeg obilježava namjeran pokušaj nanošenja štete osobama kroz manipulaciju ili narušavanje odnosa s drugima, i to putem mobitela ili interneta (Cetin, Yaman i Peker, 2011). Među najvećim opasnostima za djecu su elektroničko nasilje među djecom te seksualno zlostavljanje djece putem interneta.

Ovisnost o internetu

Iako postaje sve veći javnozdravstveni problem ovisnost o internetu još uvijek nije uvrštena u međunarodne klasifikacije bolesti. Smatra se da je u Republici Hrvatskoj 8-10 % ljudi ovisno o internetu. Pies (2009; prema Carević i sur., 2013) definira ovisnost o internetu kao „nemogućnost pojedinca da kontrolira svoje korištenje interneta, što rezultira tjeskobom i/ili funkcionalnim poremećajem u svakodnevnom životu“, dok Young (2009) daje definiciju ovisnosti o internetu kao „poremećaj kontrole nagona koji ne uključuje opojna sredstva“. Neka od obilježja prema kojima se može procijeniti je li neka osoba ovisna o internetu su:

  • osjećaju se nemirno, zlovoljno, potišteno i razdražljivo ako im je onemogućen pristup
    Internetu; nema strpljenja
  • internet ima središnje mjesto u životu osobe, čak i kad nisu spojeni
  • razgovaraju i razmišljaju o njemu
  • ostaju spojeni na internet duže nego su planirali
  • internet postaje važniji od prijatelja ili obitelji
  • zbog interneta je smanjena učinkovitost na poslu, u obitelji, u školi, na fakultetu
  • neiskrenost i učestalo laganje
  • potrebno je sve više vremena provoditi uz internet da bi postigli jednako zadovoljstvo
  • više puta su bezuspješno pokušavali kontrolirati pristup internetu (pokušaj smanjenja
    ili potpunog prekida korištenja interneta)
  • često im je internet način bijega od problema

Osim bihevioralne komponente koja dovodi do psiholoških simptoma u obliku: gubitka pojma o vremenu provedenom na internetu, poteškoća u svakodnevnom funkcioniranju i izoliranju od obitelji i prijatelja, zaštitničkog stava prema korištenju interneta, osjećaju povučenosti, depresije i zlovolje kao i padu koncentracije i gubitku interesa za ostale aktivnosti. Veliku opasnost po zdravlje pojedinca predstavljaju i fizički simptomi:

  • Sindrom karpalnog tunela – bol i ukočenost u rukama i zglobovima
  • Bolovi u leđima i vratu što vodi do velikih glavobolja
  • Suhe i napete oči
  • Nedostatak sna, naglašeno debljanje ili mršavljenje
  • Promjena prehrambenih navika
  • Pogoršanje fizičkog izgleda i higijenskih navika
  • Ekstremna hiperaktivnost i pretjerana razgovorljivost
  • Usporen hod i loša koordinacija, pad imuniteta

Izdvajaju se različite vrste ovisnosti: virtualna seksualna ovisnost, virtualna ovisnost povezana s odnosima i vezama, kompulzivna internet ponašanja (opsesivno on-line kockanje), kupovanje ili razmjena, pretjerana zaokupljenost količinom informacija te opsesivno igranje video igara (Pontes i sur, 2015). Djevojke više posjećuju društvene mreže, a mladići u većoj mjeri igraju on-line igre u kojima sudjeluje više igrača, on-line igre općenito te da u većoj mjeri posjećuju stranice za odrasle. Na ove načine se realne životne situacije socijalnog učenja i psihosocijalnog sazrijevanja kroz neposredne kontakte s vršnjacima i drugim osobama zamjenjuju značajno interakcijski ograničenim virtualnim kontaktima u kojima cjelovito socijalno učenje nije moguće.

Videoigre

Posebno se ističe igranje video igara kao ovisnost. Kod igrača dolazi do gubitka kontrole nad igranjem, toleracije i simptoma sustezanja, sudjeluju u igrama zanemarujući svakodnevne obveze. Ako ih se spriječi u korištenju računala i povratku igri, postaju uznemireni i ljuti. Često provode dugo razdoblje bez hrane i spavanja. Uobičajene obveze (škola, posao, obiteljske veze) zanemaruju. Videoigre imaju i svoje prednosti: bolje procesiranje sekundarnih vizualnih podražaja, bolja koordinacija očiju i ruku, brže reagiranje, razvoj logičkih i matematičkih sposobnosti, povećanje prosocijalnog ponašanja ako igraju prosocijalne igre- tako da ima svoje edukativne i terapijske učinke. Međutim, problem je što samo 5,6% igra igre edukativnog sadržaja!

Whitaker i Bushman (2009) navode kako se procjenjuje da oko 89% video igara ima nasilne sadržaje i većina se usmjerava na njih. Igranje video igara može uzrokovati probleme pažnje, a igranje nasilnih video igara povećava agresivnost, naročito kod osoba kod kojih struktura ličnosti podržava agresivne kognicije i agresivno ponašanje. Primjerice, u Pekingu se 33.5% mladenačke delikvencije povezuje s pretjeranim igranjem nasilnih video igara. Osim svega prethodno spomenutog, intenzivnije igranje video igara povezano je sa slabijim školskim postignućem, zlouporabom alkohola i droga i slabijim odnosima s roditeljima i prijateljima (Bilić i Ljubin Golub, 2011).

Prevencija

Cilj intervencija kod primjećene ovisnosti o internetu je racionalizacija korištenja interneta, odnosno apstinencija od problematičnih online aktivnosti te reguliranje upotrebe interneta i računala. Neki od ovih savjeta mogu pomoći u racionalizaciji korištenja interneta kao i u prevenciji razvoja problema:

  • umjesto korištenja interneta izaberite drugu aktivnost- odmah nakon buđenja tuširanje i doručak umjesto provjeravanja e-maila/ posjećivanja društvenih mreža odredite vrijeme za internet
  • chat zamjenite stvarnim susretima
  • usmjerite se na zdrave navike i stil života, sport
  • vodite Dnevnik dnevnih aktivnosti (bilježite što radite i koliko dugo tijekom danan) i vidjet ćete da slobodnog vremana imate više nego što mislite
  • sat vremena prije spavanja isključite svu tehnologiju
  • ograničite broj portala koje pregledavate iz zabave
  • online kupovinu prespavajte
  • koristite aplikacije koje će Vas kontrolirati (Facebook Nanny, Concentrate, Checky)
  • stvorite pozitivnu obiteljsku klimu s odgovarajućim nadzorom i dosta emocionalne
  • topline da se računalo/mobitel ne bi pretvorilo u „jeftinu dadilju“
  • djeca uče po modelu- svojim ponašanjem im budite primjer
  • uspostavite dogovor oko ocjena/kućanskih obveza- dijete treba imati obveze i znati prioritete
  • potičite kod djeteta zdrave navike i stil života da bi izbjegli da Vaše dijete sjedi satima uz računalo/mobitel
  • ukoliko je dijete često tjeskobno ili depresivno, ima problema u stvaranju i održavanju odnosa s vršnjacima- potražite pomoć; često se dogodi da djeca s problemima u stvarnom svijetu „bježe“ u virtualni svijet

Virtualno zlostavljanje

Virtualno zlostavljanje je svako namjerno, ponavljano i agresivno ponašanje pojedinca ili skupine ljudi uporabom informatičkih i/ili  telekomunikacijskih sredstava, čija je namjera oštećivanje ili zlostavljanje drugih. Ružić (2011) ističe da se, prema nekim autorima, ovisnost o internetu javila jer ljudi vole biti anonimni, mogu odbaciti socijalnu masku i ostati sa svojim kompleksima i fobijama.

Ono što je zajedničko chatu, blogu i forumu jest korištenje nadimaka koje posjetitelji sami izaberu, što im pruža anonimnost- korisnici međusobno ne znaju tko je tko u stvarnom životu, ne znaju imena i prezimena, adresu, broj telefona. Jedni o drugima znaju samo ono što se iznese na internetu. Ta anonimnost ili gubitak osjećaja realnosti može biti plodno tlo za razvoj virualnog zlostavljanja.

Elektroničko nasilje među djecom

Bitno obilježje interneta je da briše društvene kočnice, gubi se individualna odgovornost i stvara identitet koji osoba želi. Na taj način dopušta djeci da govore i čine stvari koje ne bi napravili u interakciji “licem u lice”. Uz to se javlja osjećaj da neće morati odgovarati za takva ponašanja na način na koji bi inače odgovarali za javno izrečene riječi što im daje lažan osjećaj sigurnosti i moći. Pored navedenog, dolazi do potpunog odsutstva empatije, žrtvu ne vide pa ni ne znaju što ona proživljava. Dakle, budući da nasilnik može ostati anoniman, velikom broju djece upravo ta činjenica služi kao poticaj da se nasilno ponašaju, iako u stvarnom svijetu vrlo vjerojatno ne bi bila nasilna. Ova vrsta nasilja služi se SMS i MMS porukama, društvenim stranicama, telefonima, elektroničkom poštom, blogovima i sl., pri čemu može biti u obliku tekstualnih ili slikovnih poruka, videozapisa ili poziva, a uključuje višestruko poslane poruke putem mobitela ili interneta, kojima je cilj povrijediti, uznemiriti ili na bilo koji drugi način oštetiti dijete, mladu
ili odraslu osobu koji se ne mogu zaštititi od takvih postupaka.

To nasilje može biti biti direktno slanje prijetećih i nasilnih poruka pojedincu i poticanja na grupnu mržnju putem širenja nasilnih i uvredljivih komentara, dezinformacija, stvaranje internetskih stranica koje sadrže priče, crteže, slike i šale na račun vršnjaka, slanje tuđih fotografija te traženje ostalih da ih procjenjuju po određenim karakteristikama,slanje virusa kao i nasilje putem posrednika kada se „provali“ na nečiji profil i na taj način lažno predstavlja i širi nasilne sadržaje, pri čemu posrednik niti ne zna da je prikazan kao nasilnik.

Najnoviji trend predstavlja zamjenu lica u videozapisima, čime se može drugu osobu omalovažiti, povrijediti, te joj narušiti ugled. Izazito neugodan oblik je „deepfakes“ odnosno postavljanje lica žena (široj javnosti poznatih ili nepoznatih) na tijela glumica u pornografskim filmovima što može biti iz različitih pobuda: želja za osvetom, zaradom, narušavanjem ugleda, iz zabave ili ucjena. Potrebno je doći do fotografija i videozapisa željene osobe te odabrati film s pornografskim sadržajem i ,naposlijetku, sve uploadati u aplikaciju. Nesaglediva je šteta koja se na takav način nanosi osobi, a do fotografija i videozapisa u današnje vrijeme nije teško doći s obzirom na obim istih na društevnim mrežama.

Specifičnosti elektroničkog nasilja:

  • može biti prisutno 24 sata na dan, svih sedam dana u tjednu
  • djeca i mladi izloženi su toj vrsti nasilja kod kuće i na drugim mjestima koja su ranije bila sigurna za njih
  • svjedoci nasilja mogu biti mnogobrojni
  • anonimnost zlostavljača pojačava osjećaj nesigurnosti kod žrtve
  • meta nasilja osim vršnjaka mogu biti i učitelji
  • bez fizičkog kontakta sa žrtvom ili publikom djeca i mladi teže razumiju štetu koju njihove riječi mogu nanijeti

Prema istraživanju UNICEF-a iz 2010. godine, gotovo tri četvrtine djece koja elektroničko nasilje doživljavaju često ili vrlo često osjeća se ljutito (74,67%), uznemireno (71,49%) i zabrinuto (70,18%). Polovica zlostavljane djece ne želi ići u školu (50,00%) i osjeća se loše uz glavobolje i trbobolje (40,67%), a više od polovice ima poteškoće koncentracije kod kuće i u školi (61,06%). Gotovo 40 % zlostavljanje djece istodobno osjeća smetnje spavanja i smanjeni apetit (prema Robotić, 2015). Iako ne postoji direktna veza između elektroničkog nasilja i suicidalnih misli i ideja, kod žrtava elektroničkog nasilja utvrđena je dva puta veća vjerojatnost pokušaja samoubojstva (Patchin i Hinduja, 2012; prema Robotić 2015).

Seksualno zlostavljanje djece putem interneta

Naizgled benigno blogiranje krije razne opasnosti, prvenstveno zbog izloženosti velikom broju ljudi. Kroz osobni profil može se doći do raznih podataka o osobi: gdje stanuje, s kim se druži, kakvi su obiteljski odnosi, koja mjesta posjećuje, koju školu pohađa, što voli, koji bicikl ima, što bi voljela imati, čemu teži- što pedofilima predstavlja putokaz do djetetove kuće. Iako prividna anonimnost daje djetetu lažni osjećaj sigurnosti, ono se može dovesti u opasnost jer pedofili vole polako sastavljati priču o djetetu, kao slagalicu, fiksira se na to i “bezazlena“ informacija je korisna u oblikovanju priče o djetetu i smišljanju na koji način ga privući. Mnogi pedofili stvaraju zbirke koje se sastoje od tisuća i tisuća fotografija. Međutim,
neke fotografije nisu nužno eksplicitno pornografske, mnogi pedofili uživaju gledati djecu u prirodnom okruženju, odjevene i bez seksualnih konotacija, dok su erotski sadržaji u umu pedofila, što posebno izaziva zabrinutost, jer to nije moguće zakonski regulirati (Sanderson, 2005; prema Robotić, 2015).

Konzumacija dječje pornografije na Internetu omogućuje i kontakt s drugim pedofilima u računalnom svijetu, što pedofilu pruža osjećaj pripadnosti. Kontakt s drugim pedofilima omogućuje upotpunjavanje pornografske zbirke, ali i razmjenu informacija kao što su: kako obraditi dijete, informacije o pronalaženju i odabiru djece, kako izbjeći razotkrivanje, kako zavesti dijete i pripremiti ga za seksualni odnos i dr. (Sanderson, 2005; prema Robotić, 2015). Naposljetku, putem interneta je moguće stupiti u kontakt s ljudima koji djecu nude u seksualne svrhe uz naknadu, u nekim slučajevima razmjenjuju i vlastitu djecu te djecu koju su već „ukrotili“, a koja su prešla poželjnu dob, za mlađu djecu (Sanderson, 2005; prema Robotić, 2015).
Pedofili svoj naum provode u djelo kroz faze. Prvo nastoji upoznati dijete, stupa u kontakt s njime, nastoji se uvjeriti da je dijete samo, da je računalo u njegovoj sobi, da se njime ne koriste drugi članovi obitelji, nastoji uspostaviti povjerenje, priča viceve, dok je uhodio dijete otkrio je njegove interese koje sad izvlači kao „asa iz rukava“ i trudi se ponuditi mu svu ljubav, toplinu i nježnost za koju je dijete prikraćeno u svojoj sredini, a sve kao dio
pripreme za seksualno iskorištavanje. Kada uspostavi povjerenje i osjeti privrženost, spreman je za treću fazu u kojoj traži eksplicitne fotografije, opisuje seksualne tehnike i poze, svoje maštarije, traži od djeteta da masturbira. Ukoliko je dijete nesigurno u ispravnost takvog ponašanja, idu korak dalje pa šalju fotografije druge djece uključene u takve aktivnosti. Kako njihov odnos napreduje pedofil traži uspostavljanje izravnog kontakta, a sve može biti popraćeno emocionalnim ucjenama i prijetnjama.

Stoga, izuzetno je važno da djeca zaštite svoj profil, svaku sumnjivu osobu prijave roditeljima, na bilo koji način naobičnu elektroničku poštu pokažu roditeljima, kao i da roditelji razgovaraju s djecom o događanjima na društvenim mrežama, informiraju ih o opasnostima jer pokušaji zavlačenja se mogu dogoditi svakome budući je svako treće dijete izloženo traženju i/ili primanju nekakvog oblika seksualnih sadržaja. Stoga je od krucijalne
važnosti na njih promptno reagirati na ispravan način te ih sankcionirati.

Prevencija

Neki roditelji u strahu od tamnih strana interneta pribjegavaju potpunim zabranama korištenja tim medijem zanemarujući da je to ujedno i izvor znanja te da je informatička pismenost preduvjet uspjeha u današnjem društvu. S druge strane, neki roditelji nemaju nikakav nadzor nad korištenjem interneta. U redu je poštivati privatnost djeteta, ali je odgovornost roditelja da ih naziru i tu treba naći balans.

Savjeti roditeljima:

  • postaviti jasna pravila za korištenje internetom i Facebookom
  • držite računalo u zajedničkoj prostoriji umjesto u dječjoj sobi
  • sigurnost na internetu ne ovisi samo o pojedinom djetetu nego o svim ljudima koji se služe internetom, upozoriti djecu da ne objavljuju osobne podatke koji se lako mogu zloupotrijebiti
  • objavljivanjem djetetovih fotografija na društvenim mrežama roditelji narušavaju pravo djeteta na privatnost, ta fotografija ostaje zauvijek na internetu, a možda i u nečijoj kolekciji- vodite računa da iz dobre namjere ne bi ugrozili sigurnost svog djeteta te im budite primjer odgovornog ponašanja
  • uputiti djecu da Vam se obrate ako prime neuobičajenu elektroničku poštu, poruku ili budu maltretirani na društvenim mrežama
  • djecu treba podučiti da je stranac ipak stranac, te se eventualni susret s osobom koju je dijete upoznalo putem interneta ne smije dogoditi bez nazočnosti roditelja
  • obratite pozornost na komunikaciju koju vaše dijete ostvaruje noću
  • što više poticati djecu na rekreaciju na svježem zraku jer boravak uz internet te aktivnosti onemogućava
  • uključivanje s djetetom u igru na računalu da bi se imao uvid u stranice koje dijete koristi, ali podrazumjeva i zajedničku aktivnost
  • podučavanje o pravilima ponašanja na internetu i zaštiti podataka
  • uključite opciju filtriranja internetskog sadržaja tako da se onemogući prikazivanje eksplicitnog sadržaja i sadržaja za odrasle, kao i Roditeljsku zaštitu na mobitelu
  • uspostaviti otvoren i topao odnos pun povjerenja u kojem će dijete slobodno izraziti svoje sumnje i probleme
  • ako do problema dođe obratiti se u nadležnu policijsku postaju, obavijestite policiju elektroničkom poštom policija@mup.hr ili proslijedite prijavu državnom odvjetništvu; probleme vršnjačkog nasilja putem interneta prijaviti školi unutar koje se događa nakon čega je ona dužna poduzeti daljnje radnje prema Policiji.

Za sve je puno korisnije kada se djeluje preventivno, počevši od obitelji, škole, lokalne zajednice do društva u cjelini u smjeru podizanja svijesti o pristojnom ponašanju u virtualnom svijetu, važnosti zaštite vlastite i tuđe privatnosti, a time i zaštite djece i mladih od opasnosti virtualnog svijeta.

Literatura
Car S. Online komunikacija i socijalni odnosi učenika. Pedagogijska istraživanja.2010; 7(2):
281-290

Carević N, Mihalić M, Sklepić M (2013). Ovisnost o intrenetu među srednjoškolcima.
Sveučilište u Zagrebu, Fakultet organizacije i informatike Varaždin.

Cetin B, Yaman E i Peker A. Cyber victim and bullying scale: A study of validity and
reliability. Computers & Education, 2011; 57(4): 2261-2271.

Jurman J i sur. Ovisnost o internetu i video igrama. Socijalna psihijatrija 2017; 45: 36-42

Pontes HM, Kuss DJ, Griffiths, MD (2015): Clinical psychology of Internet addiction: a
review of its conceptualization, prevalence, neuronal processes, and implications for
treatment. Neuroscience and Neuroeconomics 2015; 4: 1-13.

Robotić P. Zamke virtualnog svijeta: zaštita djece i mladih na internetu i prevencija ovisnosti.
JAHS. 2015; 1(2): 81-96

Ružić N. Zaštita djece na internetu. Nova prisutnost 2011; 9(1): 155-170

Stanić I. Ovisnost o internetu,cyberkockanju- kako ih spriječavati. Napredak 2009; 151: 214-
235